Ako se neko poziva na ljubav, taj nema pojma da je ljubav prolazna stvar. Kada prođe zaljubljenost na površinu isplivaju sve one stvari koji su se godinama gurale pod tepih.
“Odlučila sam prekrstiti svoje djete, iako mi je to kao muslimanki teško palo. Ne želim da bude nacionalno neopredijeljena. Znam kako je meni, vjerojatno ću do kraja života osjećati podjele i ne želim da njoj bude tako.” Alenka (Spahalić) Ban, Mostar.
* * *
Nije rijetko čuti od muslimana Bošnjaka koji žive u Srbiji, izuzev Sandžaka, da na sebe gledaju kao na Srbe muslimanske vjere. Pored toga, oni govore srpskom ekavicom, a ne svojim maternjim bosanskim jezikom. Stide se svog jezika iako je prvi rječnik bosanskog jezika objavljen 200 godina prije prvog rječnika srpskog jezika. Međutim, učestal je broj i onih koji oko vrata nose pravoslavni krst.
Taj kompleks inferiornosti iz godine u godinu uzima sve više maha i rezultirao je asimilacijom ogromnog broja Bošnjaka na Balkanu u Srbe, Hrvate i “ostale”.
(nastavi čitati / osvježi stranicu)
Oko 1 million Bošnjaka i njihovih potomaka izgubilo je svoj nacionalni Bošnjački identitet, kulturu, tradiciju, a velikim dijelom i svoj maternji Bosanski jezik, i to direktno zbog prakse etnički mješovitih brakova na Balkanu u kojima su potomci Bošnjaka (a velikim dijelom i sami Bošnjaci(inje) koji su u ušli u takve vrste bračnih zajednica) postajali “neko drugi.”
“Primetili smo da pre i posle svake trke ljubiš krst oko vrata? – To mi je poklonio jerusalimski patrijarh Irinej prilikom mog boravka u Izraelu. Nosim ga jer sam pobožan i svako veče se zahvaljujem bogu na svemu… U crkvu idem jednom u nedelju ili dve.”
Ovo su riječi Emira Bekrića u intervjuu za srbijanski magazin “ALO”. Sin Atifa Bekrića, Emir je inače atletičar koji na svojim rukama ima tetovazu “SRBIJA” ispisanu na ćirilici, a oko vrata pravoslavni krst. On je potomak iz etnički mješanog braka (otac Bošnjak, majka Srpkinja) i kao na stotine hiljada drugih “mješanaca” na prostoru bivše Jugoslavije, on je asimiliran čisto u Srbina.
Isto tako, srbijanski diplomata, Vuk Jeremić, kojeg je rodila majka bošnjakinja, uporno se bori za srpske ciljeve i omaložava bošnjačke žrtve genocida. On sebe smatra velikim Srbinom i aktivan je u političkim ofanzivama protiv muslimana (Bošnjaka i Albanaca) i promocijama srpskih ratnih pjesama uz koje su četnici klali Bošnjačke žene i djecu kako u 2-gom svjetskom ratu tako i tijekom etničkog čišćenja BiH od 1992-95.
Postavlja se pitanje, kakve koristi mi Bošnjaci imamo iz ovakvih bračnih zajednica kada se buduća pokoljenja iz tih brakova asimiliraju u druge etničke grupe? Dali je nama Bošnjacima uopšte i stalo do naše kulture, tradicije, jezika, narodnosti, domovine, njegovanja i očuvanja našeg porijekla i vaspitavanja naše djece da znaju osnove svog identiteta?
Mješoviti brakovi ruše etnički identitet grupe/a i sa time ugrožavaju kompaktnost iste/ih. Produkt tih mješanih brakova su u većem broju slučajeva djeca koja bivaju pokrštena ili imaju problema sa svojm nacionalnim identitetom, jer su “neopredjeljeni”, tj. nemogu da se opredjele ni za jednu stranu; oni za sebe tvrde da su ‘Bosanci’ ili ‘Hercegovci’ i time smanjuju broj Bošnjaka na popisu stanovništva (ovakvim pristupom Bošnjaci od relativne većine postanu manjina u etnički mješanim opštinama, a teritorij takvih opština pada u ruke Srbima i Hrvatima). Stoga, Bošnjaci nemaju apsolutno nikakve koristi od onih koji se deklarišu kao “neopredjeljeni,” (ili u sličnim verzijama, “Bosanci”, “Hercegovci”, “Jugosloveni”, “Ostali” itd.)
“Ako se neko poziva na ljubav, taj nema pojma da je ljubav prolazna stvar. Kada prođe zaljubljenost na površinu isplivaju sve one stvari koji su se godinama gurale pod tepih.”
Nadasve, mješoviti brakovi vode ka asimilaciji budućih pokoljenja iz tih brakova u Srbe i Hrvate ili “neopredjeljenje”, time smanjujući broj rođenih Bošnjaka i povećavanjem broja Srba i Hrvata i ostalih. A svi znamo da su Bošnjaci vitalni i ključni dio opstanka Bosne i Hercegovine. Da nije bilo Bošnjaka, ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Dobro je poznato da bi i Srbi i Hrvati radije živjeli u sklopu svojih ‘proširenih’ “maternjih” država (Srbije i Hrvatske) nego u sklopu države BiH koju supokušali uništiti u prethodnom ratu i pripojiti projektu Velike Srbije i Velike Hrvatske.
Na popisu stanovništva 1991 godine, Mostar je imao oko 10% stanovnika koji su se izjasnili “Jugoslaveni”.” To su bili egoistični Bošnjaci iz etnički mješanih brakova koji su marili samo za svoje brakove, a ne za svoju državu ili za svoju naciju. Pravo je čudo da smo uopšte i uspjeli odbraniti Bosnjačku opštinu Istočni Mostar i zadržati je u svojim rukama. Ali od 1991 pa do sada, stvari u Mostaru se nisu promijenile nabolje.
Primjera radi, Nino Zelenika, 25-godišnji Mostarac, kojemu je otac Hrvat, a majka Bošnjakinja, ostao je ‘neopredjeljen.’ Nino planira otići iz Mostara kada diplomira. Evo sta on kaže: “Ne želim za 40 godina još uvijek razgovarati o tome tko je Hrvat a tko Bošnjak. Imam potrebu za normalnijim životom, a ovdje ga ne vidim ni u budućnosti.” Znači, on kao ‘neopredjeljeni’ jedva čeka da napusti BiH. Njega niti zanima očuvanje Bosne i Hercegovine niti opstanak Bošnjaka na ovim prostorima. Kakve koristi sada Bošnjaci, a i sama Bosna i Hercegovina, imaju od ljudi kao što je Nino Zelenika? Apsolutno nikakve.
Uzmimo primjer Alenke Ban (Alenka Spahalić Ban), tridesetčetverogodišnje Bošnjakinje iz Mostara. Njihova kći, Ornela Ban, ima 14 godina i ‘Hrvatica’ je. Pohađa hrvatsku školu, nosi hrvatsko prezime i Alenka je pristala da se prekrsti premda joj je to kao muslimanki teško palo. Iako postavlja pitanje zašto njezino dijete ne može biti ‘‘i jedno i drugo,” na kraju sama kaže:
”Ne želim da bude nacionalno neopredijeljena. Znam kako je meni, vjerojatno ću do kraja života osjećati podjele i ne želim da njoj bude tako.”
Ispravno je pitati kakvu korist mi Bošnjaci, a i naša maternja domovina Bosna i Hercegovina, imamo iz ovakvih brakova, uzimajući u obzir da Bošnjakinje — poput Alenke Ban — krste i sebe i svoju djecu i voljno se asimiliraju u Hrvate? Mi smo na gubitku.
Zar je Bošnjacima i nakon dva krvava rata, dva etnička čišćenja i dva genocida (1941-45 i 1992-95), još uvijek svejedno da li će oni i njihova maternja država još uvijek postojati u narednih 100 godina? Uzimajući kakvi smo neodgovorni i kako nam je sve svejedno, mi vjerovatno i ne zaslužujemo da imamo državu.
“Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime BOŠNJAK, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.”– Alija Izetbegović.
Udruženje “Mi se sjećamo Genocida u Bosni, 1992-95.”
Popis Stanovništva u BiH 2013 